Zdravo. Ja sam Edin…

Edin Zejcirovic, iz Ratkovica sam, to vam je jedno malo selo puno ljubavi.
Zelim da vam ispricam svoju pricu. Pa da počnem…
Taj dan je bio tako nešto tmuran, hladno je bilo.
Ustao sam, zagrlio svoje ukućane, poljubio svoju kćerku Jasminu, pokrio je njenim omiljenim jorganom i stavio njenog najljepšeg medvjedića kraj nje.
Obukao sam se, krenuo izaći, osvrnuo sam se prema mojoj kući, ne sluteći da je posljednji put da je vidim. Otisao sam u kafić, veselio se pjevao ali i dalje mislio na svoju Jasminu i svoje ukućane, kao da sam imao neki loš predosjećaj. Odjednom sam nestao. Sve društvene mreže već objavljuju da sam nestao i da me je porodica vidila 17.novembra.

Nestao u nekom mračnom mjestu, gdje sam samo ja i 4 osobe, ima ih 4, nisam siguran mislim da ih ima jos, stalno nesto pričaju. Dosli su tukli me, psovali me, masakrirali, ne znam, ne sjećam se, dosta je toga bilo, ne mogu vam reći kako je to sve bilo.

Cijelo vrijeme sam mislio na svoje, na svoju kćerku da li ju je moja majka pokrila, jer otkriva se stalno, da li je mogla jesti i da li je nešto boli. Nisam mislio na sebe, samo sam želio svoje vidjeti. Znao sam da je nemoguće…
Posljednji moji trenutci su bili nepodnošljivi, puni bola, sve me je bolilo, mislim da su me već ubili. Plutam po Savi, nemoguće me je naći.
Evo stigli su, kažu “mrtav je, pozovite roditelje da prepoznaju tijelo”. Ja znam da je moja porodica tada bila skrhana. Dosao je moj brat, jako sam bio ljut na sebe što mi frizura, tijelo i lice nije bilo lijepo. A bato me grli, plače i kaže da sam najljepši, ustao bi zagrlio batu ali ne mogu.
Javili su svima da su me pronašli, svi su skrhani, plaču, cijela opština. A ja, rekao bih mojima da ne plaču, ovde me ne boli ništa, lijepo je i ako mi nedostaju. Donijeli su moj tabut, stavili me u taj tabut, hladno je, nije kao kad majka nalozi vatru i kad ujutro pijemo kafu svi, pokrili me onom zelenom plahtom, a majka prilazi i miluje ga, plače. Zna da mi je hladno, majka mi je, suze joj se slijevaju niz lice, svi plaču.

Da, moja Dzenaza, krenila je neka ogromna kolona iz Celica prema mojoj kuci i Džamiji. Već je bilo “Allahu Ekber”, iznose me. Svi nesto šute, cuje se samo plač, jecaji, i ono “primi moje saucesce”. Tu su svi moji i neki ljudi koje nisam poznavao, dosli su. Krenuli smo, polahko milimetar, po milimetar nose me, cijeli Ratkovici su izasli, sve kone u mahramama, gledaju u mene, i plaču.

Dosli su do mog novog mjesta, gdje će mi biti hladno ali ću biti miran jer znam da Bog uzima najbolje. Počinje, ući Hodža, pita “hocemo li halaliti” svi govore da hoće, znam bio sam ljudina. Spusta me moj babo i brat u iskopani mezar i plaču, ne bi me pustili nikada, ali moraju. Zakopali su me, prilaze svi, grle babu i brata i ostale, babo moj borac suze mu idu, osjetim srce hoce da mu pukne, a moj lijepi bato uzima moju zemlju u ruku i onako dira je, place i doziva me.
A znaju svi da ih ja čujem i volim. Otisli su svi, sam sam i jako je hladno bilo, sada je vec bolje vruce je.
Vidite narode sta mi uradise, ubiše me, odvojiše od Jasmine i mojih, i sad moram ih ostaviti u suzama. Sada se pitam da li će me se sjetiti moja Jasmina? Mala je još. Vidjeti ce i cuti ce kakav joj je babo bio.
A sada narode moj, cijela Bosna i okolo ljudi moji, cijela državo, nemojte da se nekome desi ovo kao meni, imate i vi djecu, imate brata, oca, majku. Opravdajte ovo sto sada ja nisam s svojima, uz Jasminu, sto sada ne pijem s njima kafu nego lezim ovde. Znam da ta kazna nece biti onako kako i ja zelim ali dokazite mi da ste svi za pravdu, voli vas vas Edo.
Maama, babo, kćerki babina, ostala porodico dobro sam ja, ovde je lijepo. Mama pregledaj noću samo da li je se Jasmina otkrila, da joj ne bude hladno. Mene ce Allah u Dzennet a njih u pakao. Idite i istjerajte pravdu da nikome se ne ponovi ovo. Voli vas vas Edo❤❤.
Ovo svi dijelite, da znaju da sam otisao pošten i da je moja kćerka ostala bez mene, majka bez sina, babo bez sina, brat bez brata.
PRAVDA ZA EDINA, PRAVDA ZA SVU NASU DJECU, IDEMO DO KRAJA 💪👊👊👊😭😭…

Emina Mujkic